Sačuvano uokvirenje

Koja je osnovna namjena okvira? Zaštititi i sačuvati besprijekornost slike ili predstaviti samo dekorativni dio stana? Sačuvano uokvirenje pridaje veći značaj sačuvanosti.

Već nekoliko godina se u sektoru okvira čuje govoriti o pH faktoru,  o acid-free,  itd. Namjena ovog članka je objasniti ove izraze i, općenito, što se podrazumijeva za "sačuvano uokvirenje". Ovaj izraz, koji je doslovni prijevod engleskog izraza "conservation framing", označuje metode, pravila, tehnike i materijale koje treba upotrijebiti prilikom uokvirenja slika na papiru visoke umjetničke, historijske ili afektivne vrijednosti zbog kojih okvir mora imati kao prvenstveni cilj zaštitu i sačuvanost za dugo vremensko razdoblje. Dekorativna funkcija okvira prelazi na taj način u drugom planu, iako bi idealni rezultat postupka bio uskladiti sačuvanost sa estetskih izgledom.

Sačuvano uokvirenje bi trebalo upotrijebiti kod starinskih štampi, historijskih dokumenata, litografija, serigrafija, urezanih slika, akvarela i autorskih crteža. Ovom popisu treba dodati bilo koju sliku na papiru kojoj kupac pridaje posebnu sentimentalnu ili afektivnu vrijednost, kao što su obiteljske fotografije, crteži omiljenih osoba, odlikovanja, novinske stranice itd.

Prije svega treba naglasiti da odluku o izboru između sačuvanog ili tradicionalnog uokvirenja donosi kupac. Uokvirivač mora uvijek biti spreman pružiti vlastito tehničko mišljenje i savjet, a osim toga bi morao odbiti zaduženje vršenja nesačuvano uokvirenje za djela priznate historijske ili umjetničke vrijednosti.

Faktor pH

Tko ima imalo školskog sjećanja što se tiče kemije, sjetit će se da je kiselost suprotno od alkalnosti. Kiselost i alkalnost jednog materijala mjeri se ljestvicom koja ide od 0 do 14, a zove se ljestvica pH. PH vrijednost jedne tvari općenito se naziva faktor pH.  Ovaj simbol predstavlja potencijalni vodik prisutan u jednoj tvari: ako jedan materijal ima pH 14 znači da je potpuno kisel, a ako ima središnji pH (oko 7) znali da ima neutralni pH.

Tradicionalni sistem mjerenja pH faktora putem lakmusovog papira je sada prevaziđen drugim mnogo preciznijim sistemima, koji pomoću elektronskih sprava daju mnogo točnije rezultate.

Ali sve to kakve veze ima sa slikama i okvirima? Kiselost, alkalnost i pH faktor su faktori koji se odnose na papir slike koju treba uokviriti. Papir se ustvari sastoji od celuloznih vlakana, koje se mogu u kiselim uvjetima veoma lako izmjeniti do razaranja.

Prvi efekat kiselosti je požutjelost papira. Uzmite na primjer novine i pustite ga nekoliko dana na sunce, primjetit ćete da papir progresivno požućuje sve dok potpuno ne zatamni. Kasnije, budući da kiselina razara celulozne molekule na najosjetljivijim mjestima, pogotovo u naborima, papir teži usitnjenju pretvarajući se u prah. Ovo bi se isto moglo dogoditi i sa starinskim štampama.

U slučaju novina kiselina je sastavni dio istog materijala, u drugim slučajevima može ovisiti o raznim faktorima, odnosno:

- atmosfersko zagađivanje

- tinte, boje, lakovi, ljepila, samoljepljive trake postavljene na papiru

- kontakt sa drugim kiselim materijalima.

Na kraju i uokvirivač može biti jedan od uzroka. Kiselina se, ustvari, može prenijeti na papir kad dođe u dodir sa materijalima od kojih se sastoji okvir (karton, passepartout, samoljepljive trake, drvo istog okvira itd.). Karakteristika kiselina je upravo migriranje prema susjednim materijalima, a to migriranje može biti površinsko kao i dubinsko. Pokušajte kapnuti kap octa u jednoj knjizi i zatim je zatvorite: nakon nekoliko dana primjetit ćete da je mrlja prešla i na druge stranice.

Vjerojatno vam se dogodilo da razmontirate jedan stari okvir sa kartonskim passepartoutom i tom prilikom ste sigurno primijetili da je papir slike, koji nije bio pokriven passepartoutom, tamniji. Uzrok u razlici boje nije prljavština, već migracija kiselina sa passepartouta na papir slike. Ona tamna crta je očiti znak da su na tom mjestu kiseline počele razarati celulozna vlakna.

Štete na papiru

Kad kupac donese uokvirivaču starinsku štampu ili bilo koju sliku na papiru umjetničke vrijednosti (koju ćemo u daljnem tekstu zbog jednostavnosti zvati štampa), trebalo bi odmah procijeniti njezino stanje i zabilježiti sva pomanjkanja na potvrdi koju ispunjavamo u kopiji (jedna kopija za nas i jedna za kupca). To služi za dokumentiranje stanja štampe i da se zaštitimo od bilo kakve odgovornosti. Stoga bi uokvirivač morao biti u stanju prepoznati eventualne štete nastale na štampi i poznavati uzroke, iako ih nije uvijek u stanju popraviti (osim ako se radi o iskusnom restauratoru umjetničkih djela na papiru). U tom slučaju, uokvirivač bi morao preporučiti kupcu da se obrati jednom profesionalnom restauratoru. Pogledajmo koje su najčešće štete koje možemo prepoznati na štampi:

• Mrlje crvenkaste ili smeđe boje. Ne poznaju se točno uzroci i nije ih moguće odstraniti.

• Nabori i valovitost. Djelovanjem vlage papir teži proširenju, a toplinom stezanju, dakle, ako papir ne nađe dovoljno mjesta da se proširi, teži podizanju stvarajući nabore. To i nije prava šteta i uokvirivač ju može lako odstraniti. Međutim, ovdje treba napomenuti slijedeće: ponekad se kupac žali da urezane slike i bakrorezi ne ostaju potpuno ravno. Treba objasniti da je valovitost kod urezanih slika i bakroreza efekat pritiska ploče na papiru: dakle, to je njihova karakteristika koju ne treba odstraniti.

• Izbljeđivanje i gubljenje boje. To su nepopravljive štete budući da su uzrokovane izlaganjem na svijetlu. Najštetnija svjetlost je sunčeva, direktna ili indirektna, i fluorescentna rasvjeta. Ukoliko je slika izložena tim osvjetljenjima podložna je kemijskim promjenama, koje izbljeđuju sliku i vremenom papir postaje osjetljiviji.

• Propadanje i rastvaranje. Nastaje pogotovo kad papir sadrži drvena celulozna vlakna, kao novinski papir. Propadanje je naglašeno u prisutnosti svjetla, vlage i visokih temperatura; ali i atmosfersko zagađenje može prouzrokovati ove štete.

• Tamne mrlje na štampi. Mogu biti raznih vrsta, a često su prouzrokovane prethodnim neadekvatnim uokvirenjem. Tipična mrlja je ona prouzrokovana kiselinama passepartouta koje su prešle na štampu. Uokvirivač je odgovoran i za linijske mrlje, a uzrok je pozadina od valovitog kartona koja ostavlja crte u smjeru valovitosti kartona. Ponekad se čak mogu primjetiti i spojevi raznih komada kartona koji su upotrebljeni kao pozadina slike.

Osnovni princip

Osnovno pravilo sačuvanog uokvirenja sastoji se u mogućnosti vraćanja originalnog stanja slike bez da se ista uništi. Prema tome:

• ne smije se podvrgnuti nikakvoj fizičkoj promjeni, ne smije se odrezati ili saviti.

• ako se zalijepi ili fiksira na neku pozadinu, mora postojati mogućnost da se odlijepi bez oštećenja.

• ne smije doći u dodir sa drugim materijalima koji sadrže kiseline, jer bi iste mogle preći na papir štampe.

• ne smije se podvrći kromatskim i kemijskim promjenama koje nastaju izlaganjem na sunce, ultraviolentnim zrakama, dimom, zagađivanjem, djelovanjem vlage, atmosferskim djelovanjima, insektima.

Sada detaljnije analizirajmo razne elemente okvira i pogledajmo koji su to materijali koji se mogu preporučiti, a koji se moraju zabraniti prilikom "sačuvanog uokvirenja".

Staklo

Umjetnička djela na papiru moraju uvijek biti zaštićena staklom ili jednom pločom od prozirnog akrilnog materijala. Staklo ne sadrži kiseline i stoga ne ostećuje papir, međutim, ponekad, zbog razlike u temperaturi između vanjskog i unutarnjeg prostora okvira, dolazi do kondenzacije, što pridonosi stvaranju plijesni i parazita koji mogu oštetiti papir. Između stakla i štampe, dakle, mora ostati prostor od nekoliko milimetara. Najjednostavnije rješenje je umetnuti passepartout koji, osim toga, ima i estetsku funkciju (slika 1).

Slika 1

Kod sačuvanog uokvirenja štampa ne smije dodirivati staklo.

Ako se štampa uokviruje bez passepartouta, treba pribjeći drugačijem sistemu za odvajanje stakla od štampe: svrsi može poslužiti jedna tanka traka acid-free kartona odnosno razdaljivač od plastičnog materijala koji mora svakako biti bez kiselina. Nisu preporučljivi drveni razdvajači budući da drvo nije acid-free.

Ukoliko se umjesto stakla koristi ploča od prozirnog plastičnog materijala (crilex, polistiren, plexiglas itd.), nestaje problem kondenzacije unutar okvira; još bolje ako je otporan i na ultraviolentne zrake, tako se smanji štetni efekat direktne svjetlosti na štampu (izbljeđivanje boja i požućivanje papira). Međutim, plastični materijali su podložniji ogrebotinama i teže ih je čistiti; osim toga su i elektrostatični, dakle, privlače prašinu, zato nisu preporučeni kod uokvirenja ugljenih ili pastelnih slika budući da privlače čestice boja.

Passepartout

Mora biti acid-free, po mogućnosti od 100% pamuka (ragboard). Danas se na tržištu mogu naći razne vrste kartonskih passepartouta sa različitim stupnjem kiselosti, ali tendencija proizvođača je staviti na tržište samo acid-free passepartoute. Kartonski passepartout se općenito sastoji od jednog sandwicha od 3 elemenata:

- karton koji predstavlja sredinu passepartouta

- papir iznad kartona, a predstavlja vidljivi dio passepartouta

- bijeli papir koji prekriva karton unutra.

Svi ovi elementi, uključivši i ljepilo koje ih spaja, moraju biti acid-free da bi se izbjegla migracija kiselina. Kad bi ih morali razvrstati prema važnosti mogli bi tvrditi da unutarnji papir i središnji karton moraju apsolutno biti acid-free, dok papir iznad kartona, budući da nije u direktnom kontaktu sa štampom, ne mora biti acid-free.

Osim toga, postoje i takozvani "Museum" kartoni, koji se sastoje od 100% pamuka i predstavljaju maksimum u pogledu sačuvanosti. Nekad su se "Museum" kartoni proizvodili samo u svijetlim bojama (od bijele do kremaste), ali danas se na tržištu mogu naći i u različitim bojama.

Kao sastavni dio passepartouta moramo uzeti u obzir i podlogu, tj. drugi karton, isto tako acid-free, koji mora stajati ispod štampe i koji se mora fiksirati po dugoj strani passepartouta sa komadićem samoljepljive trake od gumirane tkanine (slika 2). Samoljepljiva traka ne smije nikad doći u dodir sa štampom.

Poleđina okvira

Iza podloge passepartouta postavlja se drugi list čvrstog materijala koji služi za davanje veće stabilnosti okviru. Ovaj list nije u direktnom dodiru sa štampom stoga je rizik migriranja kiselina manji, no ipak, predostrožnosti radi, bolje je izbjegavati upotrebu nekih materijala kao što su sivi karton, iverica, valoviti karton, furnir i slično koji ni u kojem slučaju nisu acid-free. Bilo bi bolje upotrijebiti ploče od jedne vrste stiropora s obje strane prekrivenog papirom ili specifične acid-free kartone koji su se nedavno pojavili na tržištu.

Kako fiksirati sliku

Kod sačuvanog uokvirenja veoma važnu ulogu ima način na koji se štampa fiksira za podlogu. Prije svega treba naglasiti da se štampa ne fiksira za passepartout, nego za podlogu passepartouta. Najčešće se preporučuju slijedeći sistemi fiksiranja: trake japanskog papira; kutni trokutići; djelomično ljepljive trake. Razmotrimo ih detaljnije.

Japanski papir 

Upotrebljava se japanski papir jer se sastoji od biljnih vlakana, jer je otporan, fleksibilan i acid-free. Na tržištu se nalazi u različitim težinama. Papir kojeg treba odabrati mora biti nešto teži od slike koju moramo uokviriti, mora biti dovoljno čvrst da drži štampu, ali ne tako debeli da ne ostavi tragove na štampi i nešto manje otporan od papira same štampe tako da, u slučaju da okvir padne, bolje da se razbije japanski papir nego štampa. Na tržištu se japanski papir nalazi u listovima koji se prije upotrebe moraju svesti u trake širine 3 cm otprilike, trgajući ih rukama, a ne škarama ili nožićem. Na taj način rubovi ostaju isjeckani i ne ostavljaju tragove na štampi. Za ljepljenje japanskog papira upotrebljava se rižin skrob. Kasnije ćemo vidjeti zašto.

Sistem upotrebe traka razlikuje se obzirom na različite okolnosti:

Ako se rubovi štampe pokrivaju passepartoutom, postavljaju se dvije trake japanskog papira blizu dva krajnja ruba gornje strane štampe tako da je na pola zaljepljena za štampu, a na pola za podlogu passepartouta. Naravno, polovica zaljepljena za štampu će se kasnije prekriti passepartoutom (slika 2). Na štampama velikih dimenzija može se postaviti i treća traka u sredini gornje strane. Međutim, ne preporuča se stavljanje jedne jedine dugačke trake duž cijele gornje strane, budući da štampa ne bi imala mogućnost proširenja. Zbog istog razloga ne preporuča se postavljanje trake japanskog papira na ostalim stranama štampe. Ovim sistemom treba zalijepiti pravu stranu štampe. Postoji, dakle, rizik da se štampa ošteti i problem pokrivanja traka japanskog papira passepartoutom. Sigurniji postupak sastoji u ljepljenju traka japanskog papira na poleđini štampe. Ovim sistemom trake se ljepe samo na polovini koja prianja uz štampu, a postavljaju se na poleđini štampe; iznad njih se kasnije ljepe veće trake čija je funkcija da sve skupa zalijepe za podlogu passepartouta kao što se vidi na slici 2.

Slika 2                                                        Slika

Ako se štampa ne prekriva passepartoutom već ostaje potpuno vidljiva, trake japanskog papira se postavljaju na poleđini štampe i savijaju se kao što se vidi na slici (slika 3).

Slika 3                                                      Slika 4

Da bi izbjegli rizik da se težinom papira trake odlijepe, može se zalijepiti jedna traka u vodoravnom smjeru kao pojačanje prvoj (slika 4).

Kad se štampa prislanja na podlogu bez passepartouta, može se na toj podlozi napraviti otvor tako da se traka zalijepi na pola odozada štampe, a druga polovina odostraga podloge (slika 5).

Slika 5

U zamjenu prethodnom sistemu moguće je upotrijebiti slijedeći postupak. Odrezati komad acid-free kartona ili kartončića tako da bude nešto manji od same štampe; postaviti dvije trake japanskog papira na štampu, saviti ih preko gornje strane kartona i zalijepiti drugi kraj trake odostraga kartona. Sada možete fiksirati karton za podlogu samoljepljivom trakom. Ovaj sistem se preporuča kad se želi da štampa ostane odvojena od podloge zbog estetskih razloga ili zbog toga da se izbjegne da dođe u dodir sa materijalima koji nisu acid-free (slika 6).

Slika 6

Trokutići

Trokutići, koji su se nekad upotrebljavali za fiksiranje fotografija u albumu, u određenim uvjetima mogu se preporučiti za fiksiranje štampe za podlogu. Veoma su prikladni za fiksiranje čvrstih fotografija ili štampa. Na tržištu se mogu naći od papira kao i od plastičnog materijala. Naravno, i trokutići moraju biti potpuno acid-free budući da dolaze u direktnom kontaktu sa štampom. Mogu se fiksirati za podlogu passepartouta acid-free ljepilom odnosno acid-free samoljepljivom trakom (slika 7). Zbog estetskih razloga passepartout mora pokrivati trokutiće; ukoliko to nije moguće potrebno je odstraniti središnji dio koji se vidi. A ukoliko ni to nije moguće, treba primjeniti drugačiji sistem fiksiranja. Osobe koje se bave sačuvanim uokvirenjem su protiv upotrebe tih trokutića jer tvrde da ne ostavljaju štampi mogućnost rastezanja, a osim toga strahuju da štampa izađe iz trokutića pogotovo ako se mora slati.

Djelomično ljepljive trake

Radi se o komadima traka koje su samo na pola samoljepljive. Samoljepljivi dio trake se postavlja na podlogu passepartouta, dok se druga polovica koja nije samoljepljiva prislanja iznad štampe koja na taj način ostaje blokirana bez fiksiranja ljepilom ili samoljepljivim trakama. Trake se mogu postaviti na sredinu svake strane štampe; za štampe vecih dimenzija mogu se staviti dvije ili više traka na svaku stranu (slika 8).

Slika 7                                                 Slika 8

Ovo rješenje, koje bi moralo biti prihvatljivo i od osoba koje se bave sačuvanim uokvirenjem, ustvari nije bez nedostataka. Kritike ovog sistema naglašavaju da je i u ovom slučaju štampa blokirana bez mogućnosti da se rasprostrani; osim toga, u slučaju udarca, štampa se može oštetiti; i na kraju, budući da su rubovi trake ravni, mogli bi se vidjeti tragovi na štampi.

Samoljepljive trake

Samoljepljiva traka je jedan od osnovnih uzroka uništavanja štampe stoga je strogo zabranjena kod sačuvanog uokvirenja. Dozvoljene su samo acid-free samoljepljive trake koje se mogu upotrijebiti isključivo na dijelovima okvira koji ne dolaze u direktnom kontaktu sa štampom. Uzrok treba tražiti u tome što se ljepljivost postiže sa tvarima koje mogu uništiti papir za koji prianjaju.

Na tržištu se nalaze različite vrste acid-free samoljepljivih traka. Shematski se mogu klasificirati u papirnate samoljepljive trake i platnene samoljepljive trake. Ove posljednje, budući da su otpornije, preporučuju se kod fiksiranja passepartouta za podlogu.

Najupotrebljenija i najpoznatija acid-free samoljepljiva traka je Filmoplast. Karakteristika ove trake je da se može veoma lako skinuti jednostavnim namakanjem. Prvi korak uokvirivača prema sačuvanom uokvirenju je u upotrebi Filmoplasta ili neke druge acid-free trake za sva uokvirenja.

Ljepilo

Ljepilo mora biti strogo acid-free i mora biti povratno, tj. mora postojati mogućnost da se jednostavno skida bez da se štampa ošteti i nakon više godina. Ljepilo od škroba ili riže odgovara ovim rekvizitima. Prije upotrebe treba ga kuhati slijedeći ovaj postupak: razrijediti u vodi prašinu od škroba u jednakom omjeru, a u međuvremenu posebno zagrijavati do vrenja 5 dijelova vode. Zatim, prethodno pripremljenoj hladnoj smjesi, postepeno dodavati toplu vodu i pri tom stalno miješati, sve skupa zagrijavati otprilike 20 minuta bez da zavrije. Pustiti da se smjesa ohladi i zatim je ocijediti kroz jedan filter kako bi se zadržale eventualne grudice. Ljepilo može trajati 5/6 dana ako se čuva u hladnjaku, u protivnom, nakon 2/3 dana počinje smrditi i gubi ljepljivost. Stoga bi se trebalo ograničiti na pripremanje onoliko količine koliko se pretpostavlja da će se upotrijebiti. Da bi se sve to skupa izbjeglo, može se pribjeći već ljepljivom japanskom papiru koji je osušen, a kojeg je dovoljno namočiti da bi ponovno postao ljepljivi.

U zamjenu za ljepilo od škroba ili riže može se upotrijebiti ljepilo od metilne celuloze: na tržištu se nalazi u prahu, ne treba ga kuhati, ima duži rok trajanja, povratno je sa vodom, ima nešto slabiju ljepljivu moć od ljepila od škroba.

Okvir

Okvir, naravno, mora biti nesto veći od same štampe, dovoljno jak da drži staklo, poleđinu, štampu i dr. Budući da drvo nije ni u kojem slučaju acid-free, uokvirena štampa ne smije nikako doći u dodir sa okvirom, a to se može postići passepartoutom. Ali ako nema passepartouta, da bi izolirali štampu treba pribjeći nekom drugom sistemu, kao na primjer unutrašnjost okvira presvući samoljepljivom acid-free trakom.

Ovaj postupak, koji se može upotrijebiti i kod tradicionalnih uokvirenja, postaje posebno važan ako uokvirena štampa ima veliku komercijalnu, historijsku ili umjetničku vrijednost.

Završne radnje

Opreznosti na koje moramo svratiti posebnu pažnju kod sačuvanog uokvirenja prilikom završnih faza zatvaranja okvira i postavljanja kuke su prilično jednostavne i intuitivne, ali zbog toga ne manje važne.

Preporučljivo je sliku zaštiti od prašine, postavljanjem samoljepljive acid-free trake na stražnjoj strani okvira. Međutim, nije preporučljivo prekriti cijelu pozadinu zaštitnim papirom, bilo zbog toga što je papir podložan razbijanju, bilo zbog eventualnih naljepnica koje se mogu naljepiti na pozadini. Važno je da slika diše, tj. da ima mjesta za strujanje zraka, jer bi u protivnom mogla zaplijesniti ili imati druge posljedice prouzrokovane vlagom. U kutovima je poželjno staviti komadić pusta ili gumice koji će sliku držati na laganoj udaljenosti od zida tako da bi mogao strujati zrak.

Kuke moraju biti čvrste da bi se izbjegli slučajni padovi okvira.

Ako želite saznati više:

“Conservation Framing” by Ann Ferguson

“Curatorial Care of Works of Art” by Anne F. Clapp

“Guide to Environmental Protection of Collections” by Barbara Appelbaum

“How  to Care for Works of Art on Paper” by F. Doloff and R. Perkinson

“Matting and Hinging of Works of Art on Paper” by Merryl Smith

“The Museum Environment” by  Garry Thomson

“The Life of a Photograph” by Laurence Keefe and Dennis Inch

“The Care of Photograph” by Siegfred Rempel

“The Care of Print and Drawings” by Margaret Ellis

“Guidelines for Framing Works of Art on Paper” by PPFA