Jednostavne izvedbe, ne predstavlja posebne probleme, preporučuje se kad se slika mora vidjeti i odostraga ili kad se želi istaknuti odvojenost slike od okvira.
Uokvirivanje između dva stakla je prilično cesto i posebno je prikladno za slike sa isjeckanim rubovima kao što su egipatski papiri, indijanski listovi, meksikanske kore ili neki starinski dokumenti istrošenih rubova itd. Neophodno je kad kupac želi da se vidi i poleđina slike, kao što je slučaj kod novčanica, nekih dokumenata, pisama itd.
Obično su slike koje se uokviruju između dva stakla tanke; a to su papir, kartončić, platno i slično. Međutim, ponekad se traži da se između dva stakla uokvire i nešto deblji predmeti kao što su diplome sa medaljama, deblja platna itd. Ovi slučajevi predstavljaju posebne probleme koje ćemo kasnije razmotriti.
Okvir sa dva stakla nije preporučljiv za okvire ogromnih dimenzija jer je u tim slučajevima rizik razbijanja stakla posebno velik.
Uokvirenje između dva stakla obično je vrlo jednostavno i ne predstavlja posebne probleme, međutim treba pripaziti na neke aspekte koje ćemo ovdje detaljnije analizirati.
Mora biti dovoljno čvrst da podržava sliku i duplo staklo. Treba imati u vidu da:
• dva stakla su teža od jednog, dakle težina koju mora podnijeti je veća od težine okvira sa samo jednim staklom;
• okvir se ne može učvrstiti na uobičajene načine. Budući da se radi o glatkom i klizavom materijalu, spajanje stakla za okvir predstavlja probleme. Jedini način bi mogao biti upotrebom silikona, ali to bi uvelike otežalo eventualno skidanje slike ili eventualnu zamjenu stakla u slučaju da se razbije.
Kod okvira sa 2 stakla velikih dimenzija bolje je umjesto jedne postaviti dvije vješalice
jer na taj način izbjegavamo da se gornja strana okvira pod teretom iskrivi.
Ovdje su prikazana 4 primjera.
Debljina letvice mora, dakle, biti proporcionalna dimenzijama slike. Treba imati u vidu i vrstu upotrebljenog drva. Ukoliko je letvica od tvrdog i otpornog drva, nije potrebna jako široka letvica; međutim, ako je letvica od mekog drva kao što je ajous, letvica mora biti deblja. Okvir od tvrdog drva dimenzije 50x70 cm mora biti barem 2 cm debljine, a ako je okvir od mekog drva debljina bi morala biti barem 2,5 odnosno 3 cm.
Na okvire prilično velikih dimenzija umjesto samo jedne u sredini treba staviti dvije vješalice na gornjim krajevima okvira, a to prvenstveno zbog toga da se ta stranica okvira pod težinom dvaju stakla ne iskrivi. U tim slučajevima bilo bi bolje po mogućnosti upotrebiti trapezaste vješalice koje dozvoljavaju veću toleranciju u proralunavanju razmaka između dva čavlića na zidu. (slika 3).
Ako želimo izbjeći da se kuke na zidu vide, vješalice se mogu fiksirati na gornjoj strani okomitih stranica okvira (slika 4). Preporučene su i vješalice sa više rupa koje daju veću garanciju čvrstine (slika 5).
Za okvire velikih dimenzija spoj 4 stranica mora biti vrlo čvrst. Moraju se upotrijebiti i spojnice i ljepilo, a u nekim slučajevima preporučljiva je i upotreba kutnika za učvrščenje kuteva (slika 6).
Letvica ne smije biti preduboka jer bi se u protivnom unutrašnjost letvice, koja je obično od naravnog drva, vidjela s prednje strane, a to ne bi bilo zgodno.
Nakon što smo dobro očistili
obje staklene ploče, slika se stavlja na sredini stakla.
U većini slučajeva to se vrši približno od oka pogotovo kad je slika nepravilnog oblika.
Ako je želimo točnije sjestiti,
treba proslijediti na "znanstveniji" način.
Nije uvijek moguće upotrijebiti obostranu
samoljepljivu traku za fiksiranje slike.
Za teže slike bilo bi bolje upotrijebiti, uz prethodni pristanak kupca, koju kap silikona koji
se može prilično lako odstraniti u slučaju skidanja. Gore opisani postupak predviđa
da je za vrijeme rada prednja strana slike okrenuta prema nama.
Moglo bi se, međutim, raditi i na pozadini slike. U tom slučaju samoljepljiva traka se
postavlja direktno na sliku, a ne na staklo (slika 10). Slika
10
Foto11 Slika 10. Za fiksiranje razdvajača koj drži
staklo mogu se koristiti čelični čavlići. Ako su predugi mogu se odlomiti savijajući ih čekićem. Slika 11. glice postavljene pneumatskim pištoljem. U nekim slučajevima obostrano
ljepljiva traka predstavlja estetske probleme.
Ako se slika mora vidjeti i odostraga, nije ukusno vidjeti ljepljivu traku;
ali ako se problem ne može drugačije riješiti,
namjestimo traku tako da ne bude uočljiva. Postavit ćemo je, dakle, vodoravno
ili okomito, nikako ukošeno, i pokušat ćemo je staviti na mjesta gdje neće pokriti tekst ili sliku.
U svakom slučaju da bi uopće mogli staviti obostranu samoljepljivu traku moramo tražiti pristanak kupca. Upotreba samoljepljive trake
kod tehnike sačuvanog uokvirenja nije dozvoljena budući da uništava papir.
Morale bi se koristiti neutralne samoljepljive trake kao što je Filmoplast
(koji se ovlaživanjem može skinuti).
Uostalom, osobe koje se bave sačuvanim uokvirenjem umjetničkih djela uopće
ne odobravaju cijeli postupak uokvirenja između dva stakla.
Ta se tehnika, dakle, ne bi smjela primjeniti za sačuvanje u vremenu umjetničkih
djela ili historijskih dokumenata. Za fiksiranje dviju staklenih
ploča za okvir mogu se upotrijebiti razdvajači, drveni ili plastični.
Poželjno je da dio razdvajača koji se vidi bude iste boje okvira: ako je na primjer
riječ o zlatnom okviru, razdvajač bi morao biti zlatni.
Za fiskiranje razdvajača na okvir mogu se koristiti čavlići sa veoma malom glavom da
se čim manje vide ili, još bolje, iglice bez glave ispucane pneumatskim pištoljem.
Prilikom ukucavanja čavlića treba voditi računa da ne razbijemo staklo, zato bi bilo
dobro da ga zaštitimo jednim kartonom dok vršimo tu radnju:
tako se čekić ili pneumatski pištolj mogu prisloniti iznad (slika 11). Razdvajač bi se mogao
fiksirati za okvir i uz pomoć ljepila, međutim,
to bi veoma otežalo eventualno ponovno otvaranje okvira u slučaju da se staklo
mora zamijeniti jer se razbilo ili jednostavno jer se mora očistiti.
Na tržistu postoje plastični razdvajači čija je stranica već obložena ljepilom
i zaštićena trakom zaštitnog papira. U tom je slučaju dovoljno skinuti zaštitni papir
i razdvajač zaljepiti za okvir. Jedan savjet: bilo bi bolje
okvir zamotati u bijeli papir.
U trenutku isporuke, kad otvorite sliku pred kupcem, slika će biti mnogo efektnija budući
da bjelina papira, koja se vidi kroz staklo,
ističe odvojenost slike od okvira i maskira eventualne prljavštine na staklu (slika 12). Slika 12 1.Razdvajač.
2.Slika. 3.Staklo. 4.Passepartout od kartončića 5.Kartonski passepartout 6.Rub od kartončića. Kupcu treba obratiti
posebnu pažnju kako rukovati okvirom sa duplim staklom,
podsjećajući da je mnogo osjetljiviji i podložniji lomljenju od normalnog okvira.
Treba posebno skrenuti pažnju da okvir mora prihvatiti ispod:
ustvari, ako ga prihvati s jedne strane, staklo bi moglo izaći iz sjedišta okvira,
pogotovo kod velikih dimenzija. Ukoliko je debljina
slike prevelika trebalo bi između dva stakla umetnuti jedan mali razdvajač,
a to može biti i jedna tanka kartonska traka koju ćemo fiksirati na staklo sa
silikonom. U tom slučaju međutim, između dva stakla ne dolazi do pritiska
koji inače održava sliku u položaju. Trebalo bi, dakle, smisliti neki drugi
način kako održati sliku pogotovo ako se radi o teškoj slici:
koja kap silikona iza slike je možda jedino rješenje. Umjesto razdvajača može
se umetnuti jedan passepartout od tankog kartončića (otprilike 0,5 mm).
Ukoliko slika zahtjeva još veću debljinu može se umetnuti jedan kartonski passepartout
ili čak dupli passepartout (slika 12).
Passepartout se može upotrijebiti na razne načine. Mogučnosti su bezbrojne. (slika 13). Mogu primjeniti i originalnija rješenja,
kao na primjer još više naglasiti razmak između dva stakla
i sliku ne fiksirati na staklo već na jednu vrstu vješalice koja se na staklo fiksira silikonom.
Na taj način dobivamo utisak da slika lebdi u praznom prostoru. U nekim slučajevima umjesto stakla
treba uzeti u obzir eventualnu upotrebu akrilnog materijala (polistiren, crilex, plexiglass)
pogotovo kad postoji velik rizik da se razbije. Jedno od rješenja može biti i upotreba
akrilnog materijala iza, a normalnog stakla s prednje strane. Najantipatičniji aspekt kod
okvira s duplim staklom sastoji se u činjenici da nije lijepo vidjeti poleđinu okvira
budući da je letvica odostraga od naravnog drva. Poleđina letvice bi se mogla, međutim,
dovršiti na razne načine: mogla bi se potamniti smeđom nagriznom tekućinom ili pozlatiti tekućim lakom
(na trzištu postoje razni tonaliteti zlata i srebra) il kremom za pozlaćivanje. Kako fiksirati staklo za okvir
Isporuka okvira
Posebni problemi