Letvice obložene i oplemenite tankim slojem finog drva (kao radika).
Letvice od radike su tipični primjer za furnirane letvice. Osobina ovih letvica je da su prekrivene tankim slojem radike koji ih oplemenjuje i tako ih pretvaraju u kvalitetan proizvod.
Tanki sloj drva tehnički nazvan “furnir” odakle i naziv “furnirane”, odnosno postupak postavljanja furnira na drvu.
Radi se o tehnici koja se koristila već u renesansno doba, kad se drveni namještaj loše kvalitete prekrivao sa slojem kvalitetnijeg drva. Furnir se izrađivao rezanjem drva u pločama od otprilike 5 mm debljine. Te ploče su se zatim ljepile na vanjskoj površini namještaja.
Na početku XIX stoljeća, uvođenjem strojeva, počinje se secionirati drvo u ploče od nekoliko desetina milimetra debljine. Na taj način drvo stječe veliku elastičnost i stoga se može primijeniti i na zakrivljene površine.
Drveni furnir se koristi za oblaganje raznih vrsta materijala kao štu su šperploča, laminat, mdf ili masivno manje kvalitetno drvo za izradu gotovih predmeta koji na kraju poprimaju sličnost sa kvalitetnijim proizvodima ali sa nižim troškovima, većom otpornosti na moljce i većom stabilnosti i lakoćom.
Tehnike za izradu furnira mogu biti različite:
• Furniranje na široko: Deblo je podvrgnuto rezanju paralelno s jednom od strana
• Furniranje prema francuskom sistemom: Deblo se reže na četiri dijela sa pilom, a svaka četvrtina se siječe paralelno sa srednjim polumjerom svakog dijela
• Furniranje prema talijanskom sistemu: Deblo se reže na dvije polovine u obliku polumjeseca
Nakon rezanja, drvo se ostavi da se suši u sušionicama. U nekim modernim sušionicama doslovno “peglaju” furnir smanjujući žilavost. Tako odrezano deblo se grubo podrezuje sa strane i na glavi, stavlja se u pakete od 32 lista i numerira se paket po paket.
Drvo koje se koristi za dobivanje furnira je uglavnom egzotično i skupo kao mahagonij, palisander, trešnja i pogotovo razne vrste radike. Radika se dobiva iz korijena nekih stabala.
Već nekoliko godina postoje i umjetno dobiveni furniri koji imitiraju završnu obradu drva.
Često se proizvode melaminskim papirom, materijal sastavljen od listova vrlo tankog papira (oko desetina mm) impregniran melaminskom smolom.
Sintetski furnir se koristi prvenstveno za oblaganje ploča koje tako postaju “oplemenjene”.
Tako dobivene ploče često se nazivaju ”melaminske ploče”.
Ploča može biti izrađena od iverice ili recikliranog drva, šperploče ili MDF-a. Razvoj sve realističnijih melaminskih papira, s izuzetnim kvalitetama tvrdoće i otpornosti na ogrebotine, čini melaminski pano široko korišten u proizvodnji namještaja.
Sintetski furnir se sve češće koristi i za furniranje letvica za okvire. Prednosti sintetskog furnira su:
• Mnogo niža cijena od originalnih drvenih furnira.
• Veća jednoličnost u dovršenju. Nema razlike u završnoj obradi između raznih serija proizvodnje furniranih letvica.
• Standardizacija dimenzija. Sintetski furnir očito ne ovisi o različitim dimenzijama stabla, kao originalni furnir. Proizlazi da sve furnirane letvice mogu biti klasične dužine od 3 metara.
• Veća otpornost na moljce budući da moljci imaju veće poteškoće prodrijeti u drvo ispod.
Naspram “normalnih” letvica, za furnirane letvice treba uzeti u obzir neke točke, odnosno:
• Cijena furniranih letvica je u prosjeku za 20% viša od cijene nefurniranih letvica.
• Kod furniranih letvica furnir koji prekriva drvo se može odlijepiti i stvarati mjehuriće. Ovaj je nedostatak posebno uočljiv prilikom rezanja giljotinom, budući da je letvica podložena okomitom pritisku noževa.
• oš jedan nedostatak se može pojaviti prilikom rezanja na 45° posebno kod plosnatih letvica. Prilikom spajanja kuteva furnir, pogotovo ako je sintetski, bi se mogao “povući” i otkriti drvo Furnirane letviceispod.